• Irena Radić

Potraživanja koja zastarijevaju za jednu godinu


Opšte je pravilo da potraživanja zastarijevaju za 10 godina (opšti rok zastarjelosti), ako zakonom nije određen neki drugi (posebni) rok zastarjelosti. Institut zastare ima za cilj jačanje pravne sigurnosti, odnosno unošenje izvijesnosti u pravne odnose, jer je potrebno da povjerilac zna hoće li naplatiti svoje potraživanje, a dužnik hoće li biti dužan da plati ili ne. Stoga institut zastarjelosti "tjera" povjerioce da bez odlaganja ostvaruju svoja prava, ali i kažnjava one koji su nemarni u njihovom ostvarivanju. Dakle, svrha kratkih rokova zastare je prije svega da se povjerioci natjeraju da reaguju brzo, odnosno da što prije preduzmu aktivnosti u cilju naplate potraživanja, kako bi se povećala pravna sigurnost i brzina privrednog prometa. Ovo je pogotovo slučaj sa komunalnim i drugim sličnim uslugama, kod kojih bi se duži rok zastare, s jedne strane završavao sa nagomilanim računima koje tuženi na kraju ne bi bili sposobni platiti, a sa druge strane, tuženi koji su uredno platiti svoje obaveze, nakon dužeg vremena vjerovatno više ne bi imali račune kao dokaz da su obaveze izmirili te bi dokazivanje da je tužbeni zahtjev neosnovan bilo otežano, ako ne i nemoguće.


U tom cilju Zakon o obligacionim odnosima (ZOO) propisuje da određena potraživanja zastarijevaju u kratkom roku od samo jedne godine. To su:


1) potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin i vodu, kada je isporuka izvršena za potrebe domaćinstva,

2) potraživanje naknade za usluge održavanje čistoće i dimnjačarske usluge, kada je usluga izvršena za potrebe domaćinstva,

3) potraživanje naknade za upotrebu radio ili TV prijemnika;

4) potraživanja pošte, telegrafa i telefona (PTT) za upotrebu telefona i poštanskih pregradaka, kao i druga njihova potraživanja koja se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima,

5) potraživanje pretplate za povremene publikacije, računajući od isteka vremena za koje je publikacija naručena.


Kada su u pitanju potraživanja naknade za isporučenu električnu energiju, toplotnu energiju, plin, vodu, te naknade za usluge održavanja čistoće i dimnjačarske usluge, ona zastarijevaju u roku od jedne godine od dana kada je isporuka/usluga izvršena, pod uslovom da je isporuka/usluga izvršena za domaćinstvo. Ukoliko je usluga/isporuka izvršena pravnom licu (npr. nekom privrednom društvu) onda će potraživanje naknade zastarijevati u roku od 3 godine jer je to rok u kome zastarijevaju potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga između pravnih lica. Ako je isporuka/usluga izvršena preduzetniku, potraživanje naknade za izvršenu isporuku/uslugu će zastarijevati u opštem zastarnom roku od 10 godina (jer preduzetnici nemaju svojstvo pravnog lica, a nisu ni domaćinstvo). Ipak, u praksi je dosta nedoumica oko pitanja da li potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga zaključenog između pravnog lica i preduzetnika zastarijevaju u roku od 3 godine, jer ZOO eksplicitno navodi da u ovom roku zastarijevaju samo potraživanja iz ugovora između pravnih lica (dok preduzetnik nema svojstvo pravnog lica). U prilog obrazloženju da se trogodišnji rok zastarjelosti primjenjuje na preduzetnike i druge koje obavljaju registrovanu privrednu djelatnost, ističe se činjenica da je to trgovinski, odnosno privredni odnos, te da je potrebno da strane u trgovinskom odnosu budu jednake bez obzira na to u kojem obliku/formi obavljaju privrednu djelatnost. Iako je ovo obrazloženje logično i imalo bi smisla primjenjivati rok zastarjelosti od 3 godine i na preduzetnike kada je ugovor o prometu robe i usluga zaključen za potrebe obavljanja njihove djelatnosti, ipak ZOO je izričito propisao da se ova odredba odnosi samo na pravna lica, te nema mjesta da se njeno važenje proširuje sve dok se ne izmijeni zakon. (Vidi presudu Višeg privrednog suda u Beogradu)


Zakon o zaštiti potrošača takođe predviđa jednogodišnji rok zastarjelosti za potraživanje naknade za usluge od opšteg ekonomskog interesa koje se pružaju putem distributivne mreže. To su usluge snabdijevanja: električnom energijom, gasom, toplotnom energijom, vodom, te usluga odvoda otpadnih voda i usluga telekomunikacija. Dakle, obuhvaćene su usluge koje navodi i ZOO, ali je dodata usluga odvoda otpadnih voda kada se vrši posredstvom distributivne mreže (skupljanje iskorištenih voda od priključka korisnika na zajedničku kanalizacionu mrežu, odvođenje kanalizacionom mrežom, prečišćavanje i ispuštanje iz mreže). Kako se Zakon o zaštiti potrošača primjenjuje samo u slučaju kada jedna strana u ugovoru ima status potrošača (fizičkog lica koje koristi uslugu za potrebe svog domaćinstva ili svoje lične potrebe), to znači da je potrebno da usluga odvoda otpadnih voda bude izvršena za fizičko lice, odnosno za domaćinstvo da bi važio jednogodišnji rok zastarjelosti.


Prema ZOO, potraživanje naknade za upotrebu radio ili TV prijemnika, kao i potraživanje naknade za PTT usluge, zastarijeva za jednu godinu bez obzira na to kome su usluge izvršene - da li fizičkom licu za njegove lične potrebe/potrebe njegovog domaćinstva, preduzetniku, privrednom društvu ili drugom pravnom licu. Zakon o zaštiti potrošača, takođe, predviđa da usluge telekomunikacija zastarijevaju u roku od godinu dana od dana nastanka obaveze (uz opšti uslov da je usluga izvršena za potrošača, kao fizičko lice).


Potraživanja pretplate na povremene publikacije (npr. dnevne, nedeljne, mjesečne publikacije časopisa) zastarijevaju u roku od godinu dana računajući od isteka vremena za koje je publikacija naručena, i to bez obzira na to ko je korisnik te publikacije (fizičko ili pravno lice).


Ponekad se u praksi, pored slučajeva koje ZOO i Zakon o zaštiti potrošača eksplicitno navode, jednogodišnji rok zastarjelosti primjenjuje i na druge slične slučajeve (najčešće se proširuje na druge komunalne usluge). Međutim, takva analogna primjena nije prihvatljiva. Naime, odredbe o zastarjelosti su izuzetno važne sa aspekta pravne sigurnosti ugovornih strana i potrebno je da se tumače precizno. Ovo naročito stoga što rok zastarjelosti od 1 godine predstavlja izuzetak (od opšteg roka zastarjelosti koji je 10 godina) a izuzetke treba tumačiti restriktivno.


Pravilo je da zastarijevanje teče iako su isporuke/usluge produžene. Dakle, nastavak vršenja isporuke/usluge nema značenje priznanja duga, te ne dovodi do prekida zastarjelosti. A koje su to radnje koje dovode do prekida zastarjelosti možete pročitati ovdje.


Napominjem da se ovdje radi o materijalnopravnim rokovima zastare, što znači da sud ne vodi računa o zastarjelosti, nego je potrebno da tuženi istakne prigovor zastare. Ukoliko tuženi to ne učini, sud će ga obavezati da ispuni tužbeni zahtjev iako se on odnosi na zastarjelo potraživanje.


PRIJAVITE SE NA RIJEČ PRAVNIKA