Povezane objave

Kategorije

  • Irena Radić

Pravo povjerioca da zadrži dužnikovu stvar

Povjerilac dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo da je zadrži dok mu ne bude isplaćeno potraživanje, te da se naplati iz vrijednosti zakupljene stvari, pošto blagovremeno obavijesti dužnika o svojoj namjeri. Navedeno pravo povjerioca nazivamo pravom zadržavanja ili pravom retencije (ius retentionis) koje ima dvije ključne funkcije - pritisak na nemarnog dužnika (kako bi dobrovoljno izmirio potraživanje) i namirenje iz zadržane stvari u slučaju da potraživanje ne bude isplaćeno. Pored toga, prilikom namirenja iz zadržane dužnikove stvari, povjerilac ima pravo prvenstva pred ostalim povjeriocima.


Postojeće, dospjelo i punovažno potraživanje


Da bi se dužnkova stvar mogla zadržati, potrebno je da potraživanje bude postojeće, punovažno i dospjelo. Nije neophodno da je dužnik pao u docnju sa izvršenjem obaveze prema povjeriocu. Ipak, ukoliko je dužnik postao nesposoban za plaćanje, povjerilac ima pravo zadržavanja i za nedospjelo potraživanje. Izuzetno, pravo retencije omogućava povjeriocu da se na ovaj način namiri i za zastarjelo potraživanje, pod uslovom da mu je dužnikova stvar dospjela u ruke prije nastupanja zastare.

Pitanje koneksiteta?


Ranije se tražilo da postoji koneksitet, odnosno da stvar koja se zadržava od strane povjerioca i potraživanje zbog koga se vrši pravo retencije moraju da potiču "iz istog pravnog odnosa". Primjera radi, koneksitet bi postojao kada izvršilac posla po ugovoru o djelu zadrži predmet koji je za naručioca izradio dok mu ovaj ne isplati naknadu za obavljeni posao. Ovaj uslov, međutim nije neophodan, što znači da je moguće vršiti zadržavanje stvari za potraživanja iz različitih pravnih odnosa.


Primjera radi, ista lica su zaključila ugovor o zajmu i ugovor o djelu, pri čemu je zajmodavac iz jednog ugovora, izvršilac posla u drugom, dok je zajmoprimac istovremeno naručilac posla. Pretpostavimo da je naručilac posla uredno isplatio naknadu po ugovoru o djelu, ali po isteku roka za vraćanje zajma, nije vratio pozajmljena sredstva. To bi dalo pravo izvršiocu posla da zadrži predmet koji je izradio za naručioca, bez obzira na to što je on platio njegovu izradu, sve dok mu ovaj ne vrati pozajmljeni novac. Dakle, ne postoji koneksitet između osnova po kojem se stvar našla u rukama povjerioca (ugovor o djelu) i potraživanja zbog koga se vrši pravo retencije (ugovor o zajmu), ali ZOO i ne traži taj uslov, te je retencija na opisani način dozvoljena.


Koje se stvari ne mogu zadržati?


Nije svaka državina dužnikovih stvari podobna za sticanje prava retencije. Naime, povjerilac nema pravo zadržavanja stvari koja je izašla iz dužnikove državine protiv njegove volje ili je predata povjeriocu na čuvanje ili na poslugu. Dakle, stvari moraju doći u državinu povjerioca voljom samog dužnika (npr. po ugovoru o zakupu, ugovoru o prevozu, ugovoru o komisionu itd), te povjerilac ne bi mogao zadržati stvari koje mu je predalo treće lice ili ih je sam uzeo bez pristanka dužnika, već bi u tom slučaju povjerilac na njegov zahtjev bio dužan da ih vrati.


Pored toga, povjerilac nema pravo zadržati punomoćje dobijeno od dužnika, kao ni druge dužnikove isprave, legitimacije, prepisku i ostale lične stvari, kao ni druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji. Dakle, pravo zadržavanja postoji na stvarima koje se nalaze u prometu, odnosno koje imaju neku tržišnu vrijednost (roba, razne pokretne stvari, hartije od vrijednosti i sl.)

Retencija na nepokretnostima? U pravnoj teoriji je bilo sporno da li pravo retencije postoji na nepokretnim stvarima. Primjera radi, da li zakupoprimac, koji je uz saglasnost zakupodavca uložio 5.000 KM u adaptaciju zakupljene poslovne prostorije ima pravo da zadrži nekretninu po isteku ugovora, dok mu zakupodavac ne isplati novac uložen u adaptaciju?


Prema Komentaru Zakona o obligacionim odnosima Slobodana Perovića i Dragoljuba Stojanovića, pravo zadržavanja ne postoji na nepokretnim stvarima, ali autori ne obrazlažu dalje svoj stav. Nasuprot tome, novija pravna teorija i sudska praksa su stava da je retencija moguća na svim stvarima koje se nalaze u prometu (koje imaju tržišnu vrijednost), bile one pokretne ili nepokretne. S obzirom na to da ZOO koristi termin "stvar" za objekat retencije, opravdano je zaključiti da obuhvata sve stvari - i pokretne i nepokretne (osim onih koji su eksplicitno izuzete). Sama činjenica da se teže dolazi u posjed nepokretnih stvari i da su one redovno veće vrijednosti (iako neke pokretne stvari mogu biti vrednije od nepokretnosti) ne opravdava ograničenje prava retencije samo na pokretne stvari. U tom smislu, odgovor na postavljeno pitanje je da zakupodavac ne može iseliti zakupoprimca iz poslovnog prostora (iako je ugovor istekao) sve dok mu ne isplati sredstva koja je ovaj uložio u adaptaciju prostora. Vidi ovdje presudu Vrhovnog suda Hrvatske u vezi sa retencijom nepokretnih stvari.

Dejstvo prava zadržavanja

Pored zadržavanja dužnikove stvari (odbijanja njene isporuke/predaje dužniku), pravo retencije omogućava povjeriocu i namirenje obezbijeđenog potraživanja. Naime, povjerilac koji drži dužnikovu stvar po osnovu prava zadržavanja ima i pravo da se naplati iz njene vrijednosti na isti način kao založni povjerilac, uz obavezu da o svojoj namjeri blagovremeno obavijesti dužnika.

Pravo retinenta da se naplati iz zadržane stvari "na isti način kao založni povjerilac" znači da može zahtijevati od suda da se stvar proda na javnoj prodaji ili po tekućoj cijeni, kada stvar ima berzansku ili tržišnu cijenu. Izuzetno, ako bi troškovi javne prodaje bili nesrazmjerno veliki prema vrijednosti zadržane stvari, sud može odlučiti da povjerilac proda stvar po cijeni utvrđenoj procjenom stručnjaka ili da je, ako hoće, zadrži za sebe po toj cijeni. Kod ugovora u privredi, međutim, važi drugačija pravilo, te povjerilac (retinent) nije dužan da se obraća sudu, nego može pristupiti prodaji zadržane stvari na javnoj prodaji po isteku osam dana od upozorenja dužniku da će tako postupiti. Ako zadržane stvari imaju tržišnu ili berzansku cijenu, povjerilac ih može prodati po toj cijeni, po isteku osam dana od upozorenja dužniku da će tako postupiti.


Ipak, kada su predmet prava retencije nepokretnosti, stav pravne teorije i prakse je da retinent nema ovlašćenje da se naplati prodajom zadržane stvari na opisani način. Dakle, nepokretnosti (koje se nalaze u pravnom prometu) mogu biti predmet prava retencije, ali su ovlašćenja retinenta redukovana u tom slučaju redukovana i svode se na zadržavanje nepokretnosti u džavini povjerioca sve do isplate, bez prava namirenja.


Pored navedenog, pravo retinenta da se naplati iz zadržane "na isti način kao založni povjerilac" znači i pravo prvenstvenog namirenja iz sredstava dobijenih njenom prodajom. U slučaju da zadržana stvar služi kao realno sredstvo obezbjeđenja za više povjerilaca, rang namirenja se određuje prema trenutku nastanka prava retencije u odnosu na trenutak konstituisanja tih drugih, konkurišućih prava realnog obezbjeđenja.


Izvori:

  • Perović Slobodan, Stojanović Dragoljub, Komentar Zakona o obligacionim odnosima - Knjiga prva (Pravni fakultet Kragujevac, Kulturni Centar Gornji Milanovac, 1980), 811-815.

  • Pavićević Aleksandra, Pravo retencije - doktorska disertacija, Univerzitet u Kragujevcu, Pravni fakultet, 2016.

  • VSTV, JU CEST, Modul 6 - Građanska oblast, 55 - 56,

  • Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni glasnik RS", br. 17/93, 3/96, 74/04) čl. 286-289.

PRIJAVITE SE NA RIJEČ PRAVNIKA